1. Sloboda izražavanja, sloboda geste i sloboda jezika
Sloboda mišljenja i izražavanja temeljni su stupovi istinski demokratskog društva u kojem građani ostvaruju svoja prava i učinkovito sudjeluju u temama od javnog značaja. Te temeljne slobode šire se i dobivaju konkretni oblik u različitim područjima društva – slobodi medija[i], akademskim slobodama[ii] ili slobodi umjetnosti i znanosti[iii]. Parlament je svemu tome posvetio posebnu pozornost u okviru svojih stajališta i konferencija[iv].
Kad je riječ o umjetnosti, Parlament potvrđuje da: „Promicanje europske kulturne raznolikosti i osviještenosti o zajedničkim korijenima temelji se na slobodi umjetničkog izražavanja (…)”[v]. To je dugotrajna težnja umjetnika, jer omogućuje stvaranje originalnih i vrijednih djela.
Oslobađanje umjetničkih poteza na platnu jedan je od stalnih apstraktnih trendova od kraja Drugog svjetskog rata, kako u Europi tako i u SAD-u, bilo da se radi o neformalnoj umjetnosti ili apstraktnom ekspresionizmu. Često su ti umjetnički pokreti tražili inspiraciju u fluidnim linijama kineske kaligrafije i meditativnim stanjima zen budizma.
Poets for Democracy
Poets for Democracy
Poets for Democracy
BURHAN DOĞANÇAY –
FELIX DROESE – Das Sichtbare des Unsichtbaren
ADOLF FROHNER –
LEANDER KAMPF & SAM ALEKKSANDRA –
Democratic Body
A. R. PENCK –
Tura Kultura
Tura Kultura
Tura Kultura
Tura Kultura
EMILIO VEDOVA –
Form of Freedom
Form of Freedom
PAT ANDREA –
GEORG BASELITZ –
JANNIS KOUNELLIS –
Homage to Calligraphy (Počast kaligrafiji) (1981.), izvrstan primjer likovnog djela turskog umjetnika Burhana Doğançaya (1929. – 2013.) u vrlo stiliziranom i elegantnom obliku, dio je njegove serije Ribbon (Vrpca). Nepredvidive i zakrivljene linije čine se kao da su se odlijepile te kao vrpce vise sa zamišljenog zida, što je izvrstan primjer tehnike trompe l’oeil i podsjeća na islamsku kaligrafiju.
Doğançay je s istinskom strašću proučavao plakate sa zidova u velikim urbanim područjima. Sredinom 1970-ih započeo je opsežan fotografsko-dokumentacijski projekt pod nazivom „Walls of the World” (Zidovi svijeta). Taj projekt odražava djelo francuskog umjetnika Jacquesa Villegléa, pionira ulične umjetnosti iz početka pedesetih godina 20. stoljeća i autora iznimne zbirke dekolaža i umjetnosti koja koristi tehniku trganih plakata. Time se daje estetska vrijednost slojevima plakata i komadima papira koji su zalijepljeni na uličnim zidovima ili u podzemnoj željeznici u velikim gradovima.
Dok Doğançay predlaže fiktivno i kaligrafsko rezanje platna, Felix Droese (r. 1950.) nas, umjesto toga, suočava s doslovnim rezanjem platna u svom djelu Das Sichtbare des Unsichtbaren (Što je vidljivo od nevidljivoga). Taj naslov upućuje na to da naš način razmišljanja i naša uvjerenja (ovo nevidljivo) neizbježno utječu na našu materijalnu stvarnost (ono vidljivo).
Za Felixa Droesea umjetnost i politički aktivizam idu ruku pod ruku, a ta je veza za njega predstavljala izazov tijekom cijele karijere. Godine 1970. upisao je Kunstakademie u Düsseldorfu i studirao u klasi Josepha Beuysa. Bio je aktivan u proturatnim, antiimperijalističkim i ekološkim pokretima, a svoje je civilno služenje vojnog roka odradio u psihijatrijskoj ustanovi. Droeseovu su karijeru oblikovali prosvjedi, zatvaranje, suradnja s novinama i udrugama, izbori i razni drugi politički pothvati.
Stvaranje i kodifikacija vlastitog autonomnog i osobnog jezika, što je težnja mnogih istaknutih suvremenih umjetnika, također je važna značajka umjetnosti A. R. Pencka (1939. – 2017.) . Rođen kao Ralf Winkler u Dresdenu u Njemačkoj, 1968. godine promijenio je ime u A. R. Penck prema geologu Albrechtu Pencku.
Tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća Penck je razvio figurativnu estetiku tankih likova i jedinstvenih znakova i simbola koji podsjećaju na pretpovijesne crteže.(…) Njegova estetika nastavila se razvijati početkom 1970-ih, dok je živio u tadašnjem Istočnom Berlinu u Demokratskoj Republici Njemačkoj. Tijekom represivne komunističke vlade Penck i njegovi kolege bili su podvrgnuti tajnom policijskom nadzoru (Stasi) zbog avangardne prirode i političkog sadržaja njihova rada[vi].
Penck je osmislio neku vrstu kriptičnog, primitivnog koda namijenjenog izbjegavanju bilo koje vrste cenzure ili kontrole. Svoja je djela potpisivao različitim pseudonima kako bi ih mogao lakše iznijeti iz Demokratske Republike Njemačke. Godine 1980. preselio se u Zapadnu Njemačku gdje se sprijateljio s neoekspresionističkim slikarima kao što su Markus Lüpertz i Jörg Immendorff[vii].
Emilio Vedova (1919. – 2006.) – Bianco e nero (1964.) –, jedan od najistaknutijih predstavnika apstrakcije u Italiji 20. stoljeća, Emilio Vedova zagovarao je koncept umjetnosti kao revolucionarnog i političkog alata. Vedova se 1942. pridružio milanskoj antifašističkoj skupini Corrente, a 1946. supotpisao je manifest Oltre Guernica u Milanu. Skupina Corrente u umjetničkom je smislu bila inspirirana Picassovom Guernicom kao simbolom i estetikom za borbu protiv barbarizma i tiranije[viii]. Nije imala fiksni program, ali su njezini članovi bili predani obrani „moderne” umjetnosti u vrijeme kada se nacistička kampanja protiv „izopačene umjetnosti” proširila na Italiju. Slike Emilia Vedove iz 1950-ih i 1960-ih odražavale su osjetljivost na tadašnje političke događaje kao što su revolucionarni prosvjedi diljem Europe 1968. Bianco e Nero tipičan je primjer kako se Vedova služio apstrakcijom kao sredstvom za izražavanje svojih vlastitih političkih stavova i težnji[ix].
Mladi aktivisti pod vodstvom Elene Poljuhe izradili su seriju od četiri akrilne slike pod nazivom Tura Kultura (2024.). Koristili su izravan, gotovo tjelesni pristup slikarstvu, slikajući u čučećem položaju iznad platna na podu studija, što je metoda koja uključuje posebno izravnu i intimnu interakciju između umjetnika i platna, sličnu akcijskom slikarstvu Jacksona Pollocka.
Rezultat je živahna, instinktivna i spontana slika koja nalikuje agresivnom i nervoznom stilu Adolfa Frohnera (1934. – 2007.).Na slici Odysseus auf der Suche (1997.) Frohner je ljudsko tijelo sveo na zamućenu siluetu crvenkastih, nepovezanih linija i na fragmentirane, razlomljene znakove, kao da je na platno otisnuto rastrgano tijelo. Nezgrapan obris, koji zauzima cijelo platno, odražava Frohnerovu bliskost agresivnim predstavama bečkih aktivista 1960-ih godina, što je estetika koja se odražava u toj slici s kraja 1990-ih.
Danski slikar Claus Carstensen (r. 1957.) također koristi takav ekspresionistički likovni jezik, koji otkriva najgore i najdramatičnije aspekte stvarnosti i stavlja ih u prvi plan. El Arba (1989.)jasan je primjer snažne povijesne i političke svijesti Clausa Carstensena. Svojim korištenjem odvažnih boja te često nasilnih i neugodnih tema, umjetnik otvoreno izaziva gledatelja. To je vidljivo iz odabira teme napuštene vojne zračne luke Souk El Arba iz Drugog svjetskog rata u Tunisu[x].
Kritičari koji su se bavili njegovim opusom zabilježili su:
Claus (Carstensen) nije mračan slikar u klasičnom smislu: on slika ono što nitko ne želi da izađe na vidjelo. (…) Njegov se rad bavi teškim i kontroverznim pitanjima kao što su sloboda izražavanja, totalitarizam, intimnost i ogoljenost. I temom i stilom Claus Carstensen nas uvlači u neprekidno preispitivanje nadzornih tijela, apsolutističkih sustava, strogih kategorija i konvencionalnog razmišljanja[xi].
Namjerno gruba i rudimentarna uporaba materijala Jannisa Kounellisa (1936. – 2017.) ključna je značajka njegova refleksivnog djela Composizione (1992.). Fotografiju njegove instalacije s dvanaest konja iz 1969. u galeriji Attico u Rimu djelomično prekrivaju platnena vreća i komadi ugljena. To je bila važna prekretnica u karijeri jednog od ključnih ličnosti umjetničkog pokreta Arte Povera.
Provokativna i ekscentrična priroda Kounellisova djela vidljiva je, iako uz korištenje vrlo različitih plastičnih sredstava, i u figurativnim djelima na papiru Pata Andree r. 1942.) – Black Magic (1981.) – i Georga Baselitza (r. 1938.) – Man with ball– beach picture (1981.). Svojim finim i detaljnim crtežom Andrea realistično prikazuje scenu na tamnoj, gotovo sanjivoj pozadini. Teme koje Andrea ponavlja tijekom svoje karijere uključuju strah, želju, moć, okrutnost i erotizam. S druge strane, Bazelitz slobodnim linijama i mrljama od boje prikazuje jednu od svojih karakterističnih figura postavljenih na glavu. Nakon radikalne prekretnice 1969. Baselitz je odlučio da će svoje subjekte slikati i prikazivati naopačke. Ta „obrnuta” slika potvrđuje njegovu želju da strogo slijedi svoj put, a tu je neovisnost već dokazao u „Pandemonijskim manifestima” (1961. – 1962.), koje je napisao zajedno s Eugenom Schönebeckom[xii].
Sloboda izražavanja i stvaralaštva, koju danas smatramo nečim uobičajenim u Europi – sloboda tjelesnog i usmenog izražavanja, sloboda mišljenja i govora te sloboda geografskog kretanja – sve su to glavni motivi umjetničkih djela artivizma grupiranih u ovom odjeljku.
Democratic Body (2024.) Leandera Kampfa i Sam Alekksandre je videozapis u kojem Kampf pleše, dok Alekksandra recitira pjesmu. Ples se temelji na formalnim parametrima koji su bili predmet demokratskog savjetovanja. (Internetskom) anketom ispitanici su definirali strukturu plesa na temelju određenih kriterija i značajki (dijelovi tijela koji se najviše koriste, ritam, smjer itd.).
Citizens’ Garden Poetry Slam (2024.) okupio je nekoliko europskih pjesnika koji su predstavili svoj rad u kojem su slobodno izražavali svoja razmišljanja i dojmove o trenutačnoj situaciji u EU-u.
Imerzivna instalacija Bozhane Slavkove, Form of Freedom (2024.) zamišljena je kao kristalizacija slobode kretanja diljem EU-a. Riječ je o suptilnoj i bestežinskoj metafori o trenutačnoj mogućnosti slobodnog kretanja diljem kontinenta, što je prednost koju mnogi Europljani prije nisu mogli niti zamisliti.
[i]Europska komisija, „Europski akt o slobodi medija”, dostupno na: https://commission.europa.eu/strategy-and-policy/priorities-2019-2024/new-push-european-democracy/protecting-democracy/european-media-freedom-act_hr.
[ii]Europski parlament, „Indeks EP-a o akademskim slobodama za 2023”, dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/thinktank/hr/document/EPRS_STU(2024)757798;
Europski parlament, Forum Europskog parlamenta za akademsku slobodu, dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/stoa/en/ep-academic-freedom.
[iii] Povelja Europske unije o temeljnim pravima, članak 13. – Sloboda umjetnosti i znanosti: „Umjetnost i znanstveno istraživanje slobodni su. Poštuje se akademska sloboda”.
[iv]Uredba (EU) 2024/1083 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2024. o uspostavi zajedničkog okvira za medijske usluge na unutarnjem tržištu i izmjeni Direktive 2010/13/EU (Europski akt o slobodi medija), SL L, 2024/1083, 17.4.2024., ELI: http://data.europa.eu/eli/reg/2024/1083/oj; Europski parlament, Konferencija o slobodi medija i novinarima pod pritiskom, 10. travnja 2024.
[v]Zakonodavna rezolucija Europskog parlamenta od 28. ožujka 2019. o Prijedlogu uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi programa Kreativna Europa (2021. – 2027.) i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 1295/2013 „Promicanje europske kulturne raznolikosti i osviještenosti o zajedničkim korijenima temelji se na slobodi umjetničkog izražavanja, sposobnosti i stručnosti umjetnika i djelatnika u kulturnom sektoru, postojanju uspješnog i otpornog kulturnog i kreativnog sektora u javnoj i privatnoj domeni te njihovoj sposobnosti da stvaraju i produciraju svoje radove te ih distribuiraju velikoj i raznovrsnoj europskoj publici”, SL C 108, 26.3.2021., str. 934.
[vi] Blumberg, N. i Yalzadeh, I., ‘A.R. Penck’, Encyclopaedia Brittanica, https://www.britannica.com/biography/A-R-Penck.
[vii] Djela oba slikara također se nalaze u umjetničkoj zbirci Europskog parlamenta:
https://art-collection.europarl.europa.eu/hr/collections/lokomotiven/ i https://art-collection.europarl.europa.eu/hr/collections/wahle/.
[viii] Talvacchia, B. L., ‘Politics Considered as a Category of Culture: The Anti-Fascist Corrente Group’, Art History, Vol. 8, No 3, 1985., str. 336-355.
[ix] Fondazione Emilio e Annabianca Vedova, ‘Emilio Vedova: una biografia per immagini”, dostupno na: https://www.fondazionevedova.org/emilio-vedova-una-biografia-immagini.
[x] Slika je prikazana na samostalnoj izložbi pod nazivom „Claus Carstensen: Magreb Journal”, koja je održana 1989. u Galleri specti (Danska). Iako je djelo u kupovnoj dokumentaciji navedeno kao „El Arba”, trebalo bi se, prema ovom katalogu, zapravo zvati „Ej Jemaa”, ulje, 200 x 170 cm, 301288 – 150289.
[xi] Claus Carstensen, „What’s left (is republican paint) – Nine Sisters”, (katalog izložbe), ARoS Aarhus Kunstmuseum, 2015., „Osim svoje umjetničke prakse, Claus Carstensen također je postavio brojne izložbe koje se temelje na konceptualnim i formalnim poveznicama, često zanemarenim u povijesti umjetnosti. Na tim se izložbama raščlanjuju povijesno-umjetničke klasifikacije i kategorije kako bi se utvrdili alternativni diskursi. Kao i na izložbi pod nazivom Becoming Animal, bave se konceptualnim i filozofskim pitanjima, ali i formalnim i morfološkim istraživanjem sličnosti, koji se ponavljaju tijekom različitih razdoblja, medija i stilova”.
[xii] Berlinische Galerie, ‘Angry pamphlet: „Pandemonic Manifest” Georga Baselitza i Eugena Schönebecka, dostupno na: https://berlinischegalerie.de/en/collection/specialised-fields/artists-archives/pandaemonisches-manifest/; Knjižnica i muzej Morgan, „Baselitz je (te manifeste) napisao 1961. i 1962. s prijateljem Eugenom Schönebeckom kao prilog njihovoj prvoj izložbi. Upućujući na spol, smrt i religiju, tekst izražava nered i zbunjenost u poslijeratnoj Njemačkoj koristeći snažan jezik pod utjecajem pisanja Samuela Becketta, Antonina Artauda i grofa de Lautréamonta. Baselitz je kasnije opisao manifest kao „čisti bijes, s poprilično nedorečenim idejama”. U skladu s tim jezovitim i nasilnim opisima, njegovi crteži iz tog razdoblja prikazuju deformirane figure i organske mase uvijenih, bezobličnih tijela, dostupno na: https://www.themorgan.org/drawings/item/444549.