4. Rizici i opasnosti za demokraciju.
Polarizacija sukoba i neslaganja među različitim zajednicama, strah od budućnosti i prekomjerni nadzor i kontrola pojedinaca teme su i nedoumice koje se odražavaju u nizu djela koja prenose stanja krize i nelagode, što nas potiče da zauzmemo svjesno stajalište o realijama koje tumače. Willie Doherty fotografirao je urbani krajobraz, praznu ulicu u svojem rodnom Derryju obavijenu blistavom izmaglicom. Stanovnici su odsutni ili zaključani u svojim kućama. S pomoću elipse snima stanje obilježeno skrivenim nasiljem i napetošću te ga označava riječju Enduring koja označava otpornost, ustrajnost, integritet.
TWO/FOUR/TWO (Art Group Created In 1996) Costas Mantzalos (*1963) & Constantinos Kounnis (*1973): Believe In Me, 2005 – On display in Parlamentarium, Brussels
Doherty stoga pribjegava vezi između riječi i slike, koju su dadaizam, nadrealizam, a kasnije i konceptualna umjetnost već prakticirali u 20. stoljeću. Tim se semantičkim resursom koristi u vezi s povijesnim, političkim i društvenim sukobom u Sjevernoj Irskoj te aludira na poruke i grafite koje su na zidovima Derryja ispisale obje strane okrenute jedna prema drugojr.
To su jezgrovite i, na prvi pogled, enigmatske poruke, kao što su one ispisane na diptihu: Many have eyes but cannot see (1992.). Riječi „Blind spot” i „Vanishing point” na lijevom i desnom krilu diptiha možda aludiraju na mrtve, slijepe kutove do kojih nadzor kamerama ili patrolama ne dopire.
TOko koje ima potencijal vidjeti i nenamjerno nadzirati određena područja teritorija i društvenog života predstavlja uznemirujući ikonografski element u retroosvijetljenom fotografskom komadu dvojca TwoFourTwo – Believe in me (2005.), na kojem se iza metalne rešetke slične zatvorskoj ističe veliki kapak ljudskog oka. Oslanjajući se na poseban povijesno-društveni kontekst, Doherty je stvorio prikaz, – Enduring – čije bi se značenje, ako zanemarimo njegovu geografsku i političku pozadinu, moglo općenito ekstrapolirati na razna druga mjesta i situacije u kojima civilno društvo suočeno s prijtenjom održava poticajni i tihi otpor. Osim toga, Dohertyjevo djelo uključuje volju da se očuva sjećanje na događaje koji su doveli do sukoba. Iz njih se može izvući upozorenje o potrebi za povećanjem građanskih i kreativnih kapaciteta društava za mirno rješavanje problema, promicanje suradnje i izbjegavanje ekstremnih i nasilnih situacija poput one koja je prikazana u djelu Jamesa Hanleyja’s The Convert (1992.).
Kada se država pretvori u aparat koji zastrašuje i ne služi građanima nego ih koristi i narušava njihovu privatnost, tada poprima čudovišan oblik mitološkog Levijatana. Njegovo izviranje iz oceana vidljivo je u središnjem panelu apokaliptičnog triptiha Andreja Danijela nazvanog Trilogy: The Elusive Meaning of Cause and Effect: To Bruegel, The Mating Season of the Leviathans, The Death of Worker X (2009.). Danijel vjerojatno upućuje na djeloLeviathan (1651.) Thomasa Hobbesa iz 1651. i istodobno odaje počast slikaru Pieteru Brueghelu starijem iz šesnaestog stoljeća. Konkretno upućuje na Dulle Griet, jedno od Brueghelovih remek-djela (oko. 1564) iz Zbirke muzeja Mayer van den Bergh u Antwerpenu, u kojem Dulle Griet kao glavni lik gleda u usta pakla, personificirana licem Levijatana.
Na isti način na koji su se Brueghelove slike mogle promatrati u 16. stoljeću kao vizualni dokumenti popularne kulture, likovi s Danijelova triptiha obični su ljudi 21. stoljeća: turisti na lijevom panelu, građevinski radnici na desnome, svi oni iznenada trpe kozmički preokret koji ozbiljno narušava njihove živote. U Bugarskoj je Danijel bio priznat kao „umjetnik, vođa zajednice, kolega, mentor, te se etablirao kao jedna od vodećih ličnosti u umjetnosti koja pokreće bugarsko slikarstvo naprijed na koncu 20. i početku 21. stoljeća”. Kao što je istaknuo jedan od najboljih poznavatelja djela toga slikara, Danijel je tvrdio i vjerovao da bi umjetnici trebali sintetizirati značenje: „A ako ne naučimo izmišljati značenje, sintetizirati značenje za sebe i za druge, za vrlo velike skupine ljudi, onda će ovo postojanje biti više neka vrsta vegetacije”.
Druge opasnosti i katastrofe – terorizam, rat, vandalizam itd. – koje također ugrožavaju demokraciju i slobodu, humoristično je u nizu crteža naslovljenih Fears of a Museum Director (2014.) prikazala Flo Kasearu Ti naizgled komični prizori poprimaju dublje značenje: oni izražavaju strah od neizvjesne budućnosti primjenom pristupa tipičnog za novinske karikature, prikazujući repertoar ekstremnih i katastrofičnih situacija u koje bi mogla biti uključena bilo koja javna ili privatna institucija.
Rizik od nekritičkog razmišljanja i otuđenja dobiva točan alegorički prikaz na ulju na drvu Janisa Gaitisa naslovljenom The Parade (1983.). Na njemu su prikazana načela prenapučenosti, indoktrinacije i homogenizacije, pokazujući istovjetnost ljudske vrste pretvorene u linearno i otuđeno jato identičnih ljudskih bića koja stoje u podudarnim redovima. Gaitis dodaje dozu humora tom krutom mnoštvu pojedinaca, što nam omogućuje da lakše probavimo taj prikaz društvenog sustava koji je u golemoj mjeri ujednačen. Naposljetku, osjećaj nesigurnosti izaziva djelo End of the public road (1995.) Dana Wolgersa, u kojem se gledatelj može prepoznati u vozaču vozila čiji se odraz vidi u metalno plavom znaku postavljenome uz cestu. Ako javnu cestu shvatimo metaforičnom slikom civilizacije i vladavine prava, ovu fotografiju možemo smatrati dvosmislenim upozorenjem o tome što se može ugledati izvan raspona u kojem vlada načelo pravne sigurnosti.